Wednesday 13 January 2016

Predstava sa Avenije

Obećala sam da ću vam ispričati priču o vanilicama i šta sam to mudro zaključila dok sam se mlatila po kuhinji. Zaista sam želela da to bude sledeće poglavlje, ali današnji dan krenuo je nekim drugim tokom, te beleške o vanilicama ostadoše da vise u beležnici. I neka, svaka priča treba da sazri, kao dobro testo, da odstoji. Idući stranputicama, današnji dan je odlučio da završimo on i ja na kafi, da ćutimo jedno sa drugim i u tišini posmatramo grad. Uvek je to tako. Kada sam u novom mestu, gladna sam utisaka, i kao siroče ispred izloga, sednem i očima gutam sugrađane, a onda ih polako prevrćem po ustima i žvaćem dok se ne istope na jeziku.


Ispred mene se proteže jedna od glavnih saobraćajnih žila, Avenida da República. Automobili, zebre, semafori, trube, još automobila, ljudi u automobilima, ljudi na pešačkim prelazima i ljudi na trotoaru. Uobičajeno je januarsko veče, hladnjikavo, dovoljno da prebacim topli pončo preko bluze, i bez kiše. Oko mene se slivaju samo svetla na semaforima i ljudi. Tako su obični i lepi. Žene su elegantno i odmereno odevene, naravno, svaka shodno svojim mogućnostima, i obavezno u čizmama sa visokom potpeticom. Muškarci su većinom u kaputima, bež ili sivim, u kožnim cipelama, i sitnih, ali širom otvorenih očiju koje odaju utisak stalne radoznalosti. Izabrala sam mali kafe na uglu, baš kao u svakoj priči. Mada, ovde je nemoguće naći ugao bez kafea, ma nema ni sokaka ni slepe ulice, a da ne naiđete na kakav majušni ugostiteljski objekat. Oko mene se odigrava predstava, glasna, mnogobojna i mnogoljudna, ali kao da po naredbi ogluvim i nikakva buka ne dopire do mog stola. Čujem sve prigušeno i ama baš ništa ne uznemirava moj mali ritual. Učestvujem u ovoj večeri kao statista, ali se osećam bitno. Ipak moj dan i ja zauzimamo stočić sa izuzetnim pogledom na binu i publiku. Setih se, moraću da otrčim do supermarketa pre nego što se zatvori, da kupim mačkama par konzervi za sutra.
Do tada, sedimo moj dan i ja, statiramo i bivamo bitni. On nastavlja da upija grad i ćuti, a ja veoma
pažljivo ispijam svoju kafu  i štedim gutljaje kao retke trenutke. Redovno proveravam koliko mi je još ostalo do kraja i što je šolja praznija više poželim da je ova kafa beskonačna, da sam besmrtna, da šoljici nema kraja, i da ova cigareta nikada ne dogori. Toliko razmišljam o tome da sve u meni stane, samo avenija i dalje bruji. Kada ne posmatram prolaznike, posmatram dim, i razmišljam, da li gubim vreme posmatrajući šou, ili mi baš sve ovo nudi neki smisao. 

Moj dan je kavaljerski platio kafu, poljubismo se dva puta u obraz, jer tako rade Portugalci.
I raziđosmo se, do sutra.




4 comments:

  1. Lepo, Ille, lepo :)
    (ako zanemarimo činjenicu da mačke nisu imale ništa da izjave)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! bukvalno sam napisala ispijajući kafu...kucala sam u notes na telefonu, bilo neko neobično lepo i mirno veče.
      A mačke su se nasadile ispred grejalice i ne mrdaju, ponekad ih bocnem da vidim jesu živi xD

      Delete
  2. Lepo si to opisala, ali bi bilo jos lepse da metes i jos neku sliku, ti bi mogla da budes kao neki travel bloger ;)

    ReplyDelete
    Replies
    1. Hvala! Da, razmisljala sam i o sličicama! Hvala bogu, lep grad pa ima sta da s'uslika xD Ali to moraju biti posebne fotke, koje prate emoushn...videcemo sta ce biti u sledecem ;)

      Delete